Povežite se s nama:
 
Poruka

zbornik s 3 2003

Denacionalizacija građevinskog zemljišta


Dr. sc. Ilija Babić, izvanredni profesor 
Privredna akademija u Novom Sadu 
Sudac Saveznog suda
UDK: 347.235
347.232.1
Ur.: 17. ožujka 2003.
Pr.: 5. svibnja 2003.
Stručni članak 
 
 
 
 
Autor u radu izdvaja i sistematizira ključne odredbe zakona Druge Jugoslavije na osnovi kojih je obavljena nacionalizacija građevinskog zemljišta, odnosno zemljišta koje će se koristiti kao građevinsko, prije donošenja Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, na osnovi tog zakona i kasnijih zakona (koji su kompleksno regulirali oblast građevinskog zemljišta).
Komparativnim izlaganjem ukazuje na različite dosege i modalitete denacionalizacije u nekim pravnim sustavima. Posebnu pažnju autor posvećuje nacrtima zakona o denacionalizaciji koji se pripremaju u Republici Srbiji. Tumači i ispituje predložena rješenja, uspoređujući ih sa zakonima drugih zemalja o denacionalizaciji, podvrgava neka od njih kritici i predlaže usvajanje drugačijih.
 
Ključne riječi: nacionalizacija, denacionalizacija, građevinsko zemljište.
 
 
 

Ugovori u korist trećih u rimskom pravu


Dr. sc. Mirela Šarac, docent 
Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu
UDK: 347.440(37)
Ur.: 20. siječnja 2003.
Pr.: 6. svibnja 2003.
Pregledni znanstveni članak
 
 
 
U članku se analizira evolucija ugovora u korist trećih u rimskom pravu. Ugovori u korist trećih u rimskom klasičnom pravu nisu bili dopušteni zbog temeljnih načela rimskog prava koja su zabranjivala alteri stipulari. Ipak, unatoč shvaćanju prema kojem "Res inter alios acta, aliis neque nocere neque prodesse potest", u razdoblju kasnog klasičnog prava javljaju se iznimke u situacijama kada postoji interes stipulanta na izvršenje trećemu, posebice kada je zbog ispunjenja trećemu bila konstituirana promisarova odgovornost. U romanističkoj literaturi izdvojila su se oprečna mišljenja glede ugovora u korist trećih u rimskom klasičnom pravu. Dok predstavnici starije romanističke znanosti većinom odlučno negiraju postojanje i valjanost ovih ugovora u rimskom klasičnom pravu, novija romanistička znanost stoji na stanovištu da je valjanost ugovora u korist trećih među ugovornim strankama bila priznata već u klasičnom pravu u slučajevima kada je stipulant imao imovinski interes na ispunjenje činidbe trećoj osobi. Kako bi osigurali valjanost navedenih ugovora, pravnici kasnog klasičnog razdoblja pribjegavaju ugovaranju ugovorne kazne i uvođenju instituta solutionis causa adiectus. Dioklecijan proglašava da načelo koje se najprije odnosilo na stipulationes incerti, vrijedi za sve obveze, te da je stipulantu dopušteno utužiti vlastiti interes na ispunjenje trećemu. Premda Justinijanovo pravo načelno zadržava pravilo alteri stipulari nemo potest, Justinijanove Institucije u osnovi ponavljaju Ulpijanove tekstove u kojima je priznat učinak ugovorima u korist trećega ukoliko je postojao vlastiti imovinski interes stipulanta. Justinijanovo pravo priznaje valjanost ugovora u korist nasljednika i priznaje actio utilis podčinjenom descendentu iz ugovora o vraćanju miraza.
 
Ključne riječi: ugovori u korist trećih, rimsko pravo.
 

Legal Reforms in Countries in Transition


Prof. Dr. Petar Šarčević, Full Professor 
Law Faculty of the University of Rijeka
UDK : 340.13(4)
334.722/.724
Ur.: 3. travnja 2003.
Pr.: 15. travnja 2003.
Izlaganje sa znanstvenog skupa
 
 
 
Reforma pravnog sustava u državama u tranziciji
 
Prijelaz sa planskog na tržišno gospodarstvo bivših socijalističkih država centralne i istočne Europe predstavlja jedan od najvećih izazova kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog stoljeća. Nakon identifikacije problema i pojašnjenja različitih pristupa u transformaciji komunističkih sustava tranzicijskih zemalja, autor sažeto prikazuje reforme pravnog sustava i promjene nekih temeljnih pravnih instituta. Posebno govori o nužnosti reforme sudstva, o problemima koji se javljaju zbog recepcije tuđih pravnih rješenja, o važnosti kvalitetnijeg i vremenu bolje prilagođenog obrazovanja pravnika, te potrebi osiguranja znatno efikasnije provedbe novih propisa. Podizanje razine opće pravne kulture zahtijeva transparentnost novousvojenih pravnih rješenja koja se postiže pravovremenim upoznavanjem pučanstva s njima. Zaključno autor navodi kako je u zemljama u tranziciji posljednjih godina učinjen veliki napredak u razvoju pravne infrastrukture, međutim, da je u pojedinim segmentima, kao npr. organizaciji pravosuđa i državne administracije, učinkovitosti provedbe novih propisa, kvalitetnoj edukaciji pravnih kadrova, potrebno još puno učiniti žele li se dostići standardi u zemljama članica Europske unije. 
 
Ključne riječi: tranzicija, promjene u pravnim sustavima, provedba novih propisa.
 

Izvanugovorna odgovornost države za štetu u pravu Europske zajednice


Dr. sc. Silvija Petrić, docent 
Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu
UDK: 347.51:342.1
34::061.1EU
Ur.: 27. ožujka 2003.
Pr.: 24. lipnja 2003.
Pregledni znanstveni članak
 
 
 
Rad se bavi problemom izvanugovorne odgovornosti za štetu koja nastaje subjektivnim pravima pojedinaca nastaje zbog povrede normi prava Europske zajednice djelovanjem tijela javne vlasti država članica ili institucija Zajednice. Institut odgovornosti za štetu u pravu Zajednice nastao je i dalje se razvija djelovanjem prakse Europskog suda pravde i predstavlja izraz nastojanja Suda da ostvari načelo potpune djelotvornosti komunitarnog prava. Njegov značaj nije samo u tome što omogućava sveobuhvatniju zaštitu interesa pojedinaca kao subjekata komunitarnog prava, nego posebno u tome što se uspostavljanjem ove odgovornosti prevladavaju neka značajna ograničenja imanentna pravnom poretku Zajednice. Osim toga, uspostavljanje visokih kriterija odgovornosti za povrede prava Zajednice utječe i na povećanje razine zaštite od protupravnih ponašanja državnih tijela u nacionalnim pravima. I konačno, uloga ovog instituta je naročito značajna za proces harmonizacije, tj. usuglašavanja pravnih pravila vezanih za deliktnu odgovornost u pojedinim zemljama Zajednice, odnosno za stvaranje europskog ius commune.
 
Ključne riječi: odgovornost države za štetu, Europska zajednica.
 

Žigovno pravo i ustavnopravna zaštita žiga


Dragan Zlatović, dipl. iur. 
Ravnatelj Šibenskog kazališta
UDK: 347.772
Ur.: 27. rujna 2002.
Pr.: 22. siječnja 2003.
Pregledni znanstveni članak
 
 
 
U ovom radu navode se posebnosti žiga kao oblik industrijskog vlasništva, definira se žigovno pravo kao posebna podgrana prava industrijskog i intelektualnog vlasništva, izlaže se određenje žigovnog prava u objektivnom i u subjektivnom smislu, te se obrađuju predmeti žigovnog prava u materijalnom i formalnom smislu. Autor u daljnjem tekstu ukazuje na mjesto žigovnog prava u ukupnom pravnom sustavu Republike Hrvatske, te obrazlaže odnos ove pravne materije u odnosu na druge grane prava. Posebnu pažnju autor posvećuje odnosu žigovnog prava i ustavnog prava. Uvodno je raspravljeno pitanje da li je žigovno pravo jedno od zajamčenih prava čovjeka i građanina. Analizirani su najvažniji međunarodni dokumenti o ljudskim pravima i slobodama. Kao ni u analiziranim međunarodnopravnim dokumentima, niti u Ustavu Republike Hrvatske ne nailazi se na odredbu koja bi izravno tretirala problematiku prava industrijskog vlasništva, pa tako i žigovnog prava. Ustavom zajamčena zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenog, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva, ukazuju na Ustav kao nacionalni izvor žigovnog prava kod nas. Ukazuje se na ustavne odredbe koje su od bitne važnosti za proučavanje žigovnog prava i prava intelektualnog vlasništva uopće. Pregledom raspoloživih inozemnih ustavnih tekstova navedeno je pet pristupa ustavotvoraca glede uključivanja prava intelektualnog vlasništva odnosno žigovnog prava u ustavne kategorije. Osvrće se i na mogućnosti ustavnopravne zaštite žiga.
 
Ključne riječi: žigovno pravo, žig, ustavno pravo, ustavnopravna zaštita, ljudska prava.

Revizija protiv presude u svjetlu Nacrta novoga Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine


Dr. sc. Jozo Čizmić, docent 
Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu
UDK: 347.95(497.6)
Ur.: 23. veljače 2003.
Pr.: 11. srpnja 2003.
Pregledni znanstveni članak
 
 
 
Autor u radu nastoji, pored objašnjenja samog pojma revizije protiv presude, ukazati i na posebnosti uređenja toga izvanrednog pravnog lijeka u bosanskohercegovačkom postupovnom pravu. Tako se u radu govori o problematici: dopuštenosti revizije; roku za izjavljivanje revizije i odlučivanju o reviziji; razlozima za izjavljivanje revizije; granicama ispitivanja pobijane presude od strane revizijskog suda; iznošenju novota u reviziji; nepravovremenoj, nepotpunoj i nedopuštenoj reviziji; dostavi revizije protivnoj stranci i odgovoru na reviziju; odlučivanju revizijskog suda o reviziji te odnosu između revizije i drugih izvanrednih pravnih lijekova. Autor istodobno ukazuje i na rješenja koja se u svezi s revizijom predviđaju u odredbama Nacrta novoga Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, što drži značajnim i zbog toga što je u Hrvatskoj upravo u tijeku rasprava o Noveli hrvatskoga Zakona o parničnom postupku, te bi moglo biti od koristi razmotriti i spomenuta rješenja.
 
Ključne riječi: revizija.

"Pozajedničenje" međunarodnog privatnog i procesnog prava


Dr. sc. Vesna Tomljenović, docent 
Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci
UDK: 341.932(094.2)
Ur.: 6. svibnja 2003.
Pr.: 23. svibnja 2003.
Pregledni znanstveni članak
 
 
Termin pozajedničenje međunarodnog privatnog prava označava zamjenu nacionalnih pravila međunarodnog građanskog procesnog prava i međunarodnog privatnog prava država članica Europske unije pravom (sekundarnim) Zajednice. Stupanjem na snagu Amsterdamskog ugovora mijenjaju se i dopunjuju odredbe Ugovora o Europskoj zajednici i Ugovora o Europskoj uniji, između ostalog, i time što se Zajednici dodjeljuje interna zakonodavna nadležnost za donošenje mjera u području međunarodnog privatnog i procesnog prava. Usvajanjem europskog međunarodnog privatnog i procesnog prava, kojim će se regulirati pravosudna suradnja u građanskim stvarima s prekograničnim obilježjem, omogućit će se postupno ustanovljavanje Europskog pravosudnog područja koje bi trebalo suštinski olakšati slobodno kretanje osoba unutar jedinstvenog tržišta, što je otežano zbog različitosti nacionalnih prava. U ovom radu daje se povijesni prikaz razvoja zakonodavne nadležnosti Zajednice u području međunarodnog privatnog prava od usvajanja Rimskog sporazuma o Europskoj ekonomskoj zajednici do donošenja Amsterdamskog ugovora, pri čemu se status međunarodnog privatnog i procesnog prava u kontekstu prava Zajednice razmatra i kroz odredbe Ugovora o Europskoj uniji. 
Na temelju analiziranih odredbi Ugovora o Europskoj zajednici koje Zajednici daju zakonodavna ovlaštenja na pozajedničenje međunarodnog privatnog i procesnog prava, autorica ukazuje na već izrečenu doktrinarnu konstataciju da proces pozajedničenja nije apsolutno pravilo, odnosno da su ovlasti Zajednice da zakonodavno djeluje u ovoj materiji ograničene, kako predmetno tako i teritorijalno. Zajednica je ovlaštena intervenirati u ovom području donošenjem sekundarnog prava samo ukoliko se radi o mjerama kojima se olakšava slobodno kretanje osoba ukoliko su takve mjere nužne radi ustanovljavanja zajedničkog tržišta, te samo u pogledu odnosa koji nastaju u kontekstu zajedničkog tržišta. S obzirom na ovo posljednje ograničenje, postojanje unutarnjih zakonodavnih ovlaštenja Zajednice povlači za sobom pitanje razgraničenja vanjskih zakonodavnih ovlasti između Zajednice i država članica u pogledu zaključivanja međunarodnih ugovora s trećim državama, kao što je Hrvatska. Zbog tog se u zadnjem dijelu rada osvrće i na pitanje u kojoj su mjeri države članice u ovoj materiji ovlaštene samostalno zaključivati međunarodne ugovore s Hrvatskom, a u kojoj su mjeri obvezatne da svoje vanjske zakonodavne ovlasti dijele sa Zajednicom.
 
Ključne riječi: europsko međunarodno privatno pravo, europsko međunarodno procesno pravo, pozajednačenje međunarodnog privatnog prava, Amsterdamski ugovor, harmonizacija prava, Europsko pravno područje, Europska pravosudna suradnja.
 
.