Moralni zakoni medicinske profesije, koji su čisti u svome izvoru, često gube tu osobinu i u praktičnom ostvarenju, odnosno oživotvorenju u praksi, te u velikoj mjeri ostaju papirne fasade koje obiluju frazama i praznim proklamacijama. U današnje vrijeme, proklamirana etička načela medicinske profesije i njihovo ostvarenje nisu u zadovoljavajućem odnosu, što je bitan problem i medicinskog prava. Medicina trećeg milenija zahvaćena je epidemijom medicinskih pogrešaka, te je stoga pravilna kvalifikacija i klasifikacija odnosa između liječnika i pacijenta jedno od bitnih pitanja medicinskog prava. Uspostavljanje i korištenje računalne i telekomunikacijske tehnologije u medicini, te hiperspecijalizacija, dovela je i do izvjesne depersonalizacije medicine, do promjene odnosa (gubitka osobnosti odnosa) između liječnika i pacijenta. Odnos između liječnika i pacijenta je odnos privatnopravne naravi, građanskopravni odnos, u pravilu, ugovorni odnos. Ugovorni odnos između liječnika i pacijenta je djelo i sinteza dva kulturna dobra: prava i morala. Ugovor između liječnika i pacijenta je neformalan, neimenovani, dvostranoobvezujući, intuitu personae, naplatan, konsenzualan ugovor. U članku su analizirana najvažnija prava i obveze pacijenta i liječnika iz ugovora o medicinskom tretmanu. Posebna pozornost posvećena je obvezi liječnika obavijestiti pacijenta i pristanku informiranog pacijenta na određenu medicinsku radnju, odnosno pravu pacijenta na samoodređenje u odnosu na vlastito tijelo. Sa stanovišta hrvatskog prava ugovor o medicinskom tretmanu trebalo bi prosuđivati kao ugovor o djelu. Ipak, iako prema svojim bitnim svojstvima predstavlja ugovor o djelu, ugovor o medicinskom tretmanu ima svoje posebnosti i izvjesnu autonomiju, odnosno vlastitu pravnu fizionomiju koja ga na određeni način razlikuje od klasičnog, odnosno općeg pojma ugovora o djelu.

Ključne riječi: medicinsko pravo, pacijent, liječnik, kodeks medicinske etike, ugovor o medicinskom tretmanu.