Načelo "savjesnosti i poštenja" u njemačkoj sudskoj praksi
Kako je u Hrvatskoj objavljen samo mali broj presuda koje se temelje na načelu savjesnosti i poštenja, u ovom radu prikazane su one presude u njemačkom pravu u kojima je primijenjeno ovo načelo. Uvodno se daje usporedba zakonskih propisa o načelu "Treu und Glauben" njemačkog prava (§ 242. Građanskog zakonika) odnosno "savjesnosti i poštenja" u hrvatskom pravu (čl. 12. ZOO) te utvrđuje da ovi propisi imaju isti cilj. Osim toga, hrvatska literatura često se poziva na njemačku literaturu o § 242. njemačkog Građanskog zakonika. Zato se čini prihvatljivim preuzeti u hrvatsko pravo razmišljanja o par. 242. GZ-a, kao i odgovarajuću sudsku praksu.
Razmatrane presude pokazuju da se kod primjene par. 242. moraju uzeti u obzir sve okolnosti pojedinačnog slučaja. Zato se u naizgled sličnim slučajevima ne smiju brzopleto preuzimati rješenja njemačke sudske prakse. U radu se, osim toga, razmatraju neka temeljna pitanja vezana uz načelo savjesnosti i poštenja. Posebice se opisuje stav njemačke sudske prakse o pitanju koliko načelo savjesnosti i poštenja zahtijeva jednako postupanje. Prikazan je niz ugovornih obvezi koje su se razvile kroz njemačku sudsku praksu o načelu savjesnosti i poštenja, a koje nisu izričito predviđene ni zakonom ni odgovarajućim ugovorom (obveze suradnje, obveze zaštite ili obveze obavještavanja). Ukazuje se na nepostojanje vlastitog interesa koji zahtijeva zaštitu, na neproporcionalnost kao i na slučajeve ponašanja koje je samo sebi proturječno. Kao primjeri navode se presude o savjesnosti i poštenju u radnom pravu i pravu društava. U vezi s ovim posljednjim ističe se da u ovom području prava načelo savjesnosti i poštenja služi za rješavanje onih pravnih pitanja koja nisu zakonom izričito regulirana, kako u odnosu između trgovačkog društva i trećih, tako i članova društava međusobno. Za međusobni odnos društava njemačka sudska praksa razvila je iz načela savjesnosti i poštenja opću obvezu savjesnosti, koja djeluje, s jedne strane, kao zabrana nanošenja štete sa svrhom zaštite društva i njegovih članova, a, s druge strane, kao korektiv vlasti većine i kao obveza da se društveni ugovor uskladi s izmijenjenim okolnostima.
Zaključno, utvrđuje se da primjena načela savjesnosti i poštenja zahtijeva pravnike koji znaju više nego samo formalno primijeniti zakonske propise. Ističe se da pisano zakonsko pravo ne može odgovoriti na sva pitanja koja se javljaju u praksi i o kojima treba odlučiti. U takvoj je situaciji načelo savjesnosti i poštenja (slično kao i druge norme koje sadrže generalne klauzule) bitan "link" od (pisanog) zakona do (nepisanog) prava. Kako je pojam pravne države više nego samo "država zakona", upravo su ove generalne klauzule od iznimnog značaja za ostvarenje pravne države.
Ključne riječi: savjesnost i poštenje, sudska praksa, obvezno pravo, njemačko pravo, pravo trgovačkih društava.
|