UDK: 347.232.1 
       347.235
Ur.: 13. siječnja 2004.
Pr.: 23. siječnja 2004.
Izvorni znanstveni članak

Radi boljeg razumijevanja denacionalizacije neizgrađenog građevinskog zemljišta prikazuju se pravne osnove prisilnog prijenosa u društveno vlasništvo, njihova svrha i pravna priroda, i to: eksproprijacija od 15. svibnja 1945. do 26. prosinca 1958., posebno ustanova eksproprijacije kompleksa zemljišta za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju koja se primjenjivala u SRH do 22. ožujka 1978.; zatim nacionalizacija građevinskog zemljišta od 26. prosinca 1958. do 15. veljače 1968.; podruštvljavanje neizgrađenog građevinskog zemljišta u skladu s Ustavom SFRJ, od 7. travnja 1963., po Zakonu o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera (od 15. veljače 1968. do 24. travnja 1973.) i po Zakonu o prostornom planiranju i korištenju građevinskog zemljišta SRH, od 24. travnja 1973. do 8. siječnja 1981. Permanentno podruštvovljavanje građevinskog zemljišta zasnivalo se na Ustavu SFRJ, od 21. veljače 1974. (čl. 81. st. 1.)., i Ustavu SRH, od 22. veljače 1974. (čl. 112. st. 1.), a provodilo se na temelju odluka skupština općina, u skladu s uvjetima i po postupku koji su bili propisani Zakonom o građevinskom zemljištu SRH (od 8. siječnja 1981. do 22. prosinca 1990.).
Ovlaštenici prava na denacionalizaciju su prijašnji vlasnici i njihovi pravni sljednici. Prijašnji vlasnik neizgrađenog građevinskog zemljišta je osoba koja je bila upisana u zemljišne knjige u trenutku prisilnog prijenosa u društveno vlasništvo, ali od toga postoje dvije krupne iznimke.
Prijašnji vlasnik je u trenutku prisilnog prijenosa neizgrađenog građevinskog zemljišta u društveno vlasništvo stjecao privremeno pravo korištenja koje je trajalo do deposediranja;, on je to pravo po Zakonu o nacionalizaciji mogao otuđiti, a od 15. veljače 1968. godine mogao ga je prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojitelje. Po kasnijem republičkom zakonu su i te osobe mogle prenositi pravo na isti krug bliskih srodnika i njime, kao i prijašnji vlasnik, oporučno raspolagati. Time je proširen krug ovlaštenika na denacionalizaciju, i još više zakonom o naknadi koji osnažuje ništave ugovore kojima je prijašnji vlasnik protupravno raspolagao neizgrađenim građevinskim zemljištem, ako nemaju drugih nedostataka koji ih čine ništavima ili pobojnim (čl. 18.).
Kako je predmet denacionalizacije samo neizgrađeno, a ne i izgrađeno građevinsko zemljište u ovoj raspravi utvrđuju se kriteriji pomoću kojih se procjenjuje kada se pojedino zemljište smatra neizgrađenim. Na kraju se izlažu pravila restitucije i njena ograničenja te pravila o naknadi u vrijednosnim papirima kada je restitucija po zakonu isključena zbog zaštite stečenih prava i u javnom interesu.
Neizgrađeno građevinsko zemljište, koje nije deposedirano niti dobrovoljno predano općini (jedinici lokalne samouprave) također je predmet denacionalizacije, dok se prijelazne odredbe Zakona o vlasništvu odnose na pravo korištenja radi građenja i ostvareno prvenstveno pravo korištenja.

Ključne riječi: građevinsko zemljište, nacionalizacija, denacionalizacija, ovlaštenik
denacionalizacije, restitucija, naknada.