UDK: 347.232.4
       347.952
Ur.: 17. prosinca 2002.
Pr.: 5. veljače 2003.
Izvorni znanstveni članak

U suvremenom usporednom pravu široku praktičnu primjenu ima prijenos vlasništva u svrhu osiguranja odnosno fiducijarno vlasništvo. Ova prvobitna forma stvarnopravnog osiguranja povjerilaca, napuštena još u okrilju rimskog prava zbog nepovoljnih posljedica po dužnika, doživljava svoju renesansu u modernom pravu. Posebno značenje ovaj model osiguranja ima u kontekstu mobilijarnih sredstava osiguranja i upravo u toj funkciji je osnovno sredstvo osiguranja u njemačkom pravnom poretku gdje nije tvorevina zakonodavca nego prakse. Tranzicijske zemlje, među njima gotovo sve zemlje nastale disolucijom bivše SFRJ, prihvatile su ovaj institut, pri čemu u navedenim pravnim porecima ne postoji tradicija i izgrađen instrumentarij koji se sreću u njemačkom pravu, gdje su sudska praksa i doktrina odgovorile na sva pitanja koja se postavljaju u vezi sa ovim institutom. U radu je dat kratak prikaz zakonodavne regulative ovog instituta u pojedinim tranzicijskim zemljama u usporedbi s rješenjima njemačkog prava. Zatim su kritički izložena zakonoska rješenja određenih aspekata fiducijarnog vlasištva, i to ona koja mogu da ugroze kako sigurnost povjerioca, tako i trećih lica, kao što je npr. fiducijarno vlasništvo na nekretninama, naročito na neuknjiženim nekretninama, kao što je nedostatak publiciteta, ali i sigurnost dužnika, npr. namirenje fiducijarnog vlasnika. Budući da se radi o odnosu osiguranja čija je struktura različita od založnopravnog odnosa, izražena je sumnja da će bez odgovarajuće detaljne zakonske regulative i pravne tradicije u praksi tranzicijskih zemalja ovaj institut ispuniti zahtjeve osiguranja povjerioca, ali ujedno i zahtjeve pravne sigurnosti i zaštite dužnika.

Ključne riječi: fiducijarno vlasništvo, prijenos vlasništva u svrhu osiguranja, besposjedovna sredstva osiguranja, mobilijarna sredstva osiguranja