|
Ustav Republike Hrvatske koji je zajamčio pravo vlasništva i njegovu nepovredivost, abrogirajući sustav društvenog vlasništva i pravne osnove prisilnog prijenosa privatne imovine (prava vlasništva) u društveno vlasništvo, prešutno je obvezao Republiku Hrvatsku da propiše pretpostavke za restituciju imovine (prava vlasništva) oduzete u vremenu od 15. svibnja 1945. do 25. lipnja 1991. Ovo se odnosi i na imovinu koja je bila oduzeta aktima okupatorskih vlasti ili njihovih pomagača ili je bila prisilno otuđena ili napuštena od 6. travnja 1941. do 15. svibnja 1945., a nije vraćena vlasnicima ili njihovim nasljednicima poslije 15. svibnja 1945.
Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., reducirao je predmet naknade samo na oduzete nekretnine, uključujući brodove i brodice (koji se po zakonu smatraju nekretninama), a od oduzetih pokretnih stvari predmet naknade su samo one koje imaju kulturnu, umjetničku ili povijesnu vrijednost. Izgrađeno zemljište samo iznimno je predmet naknade, a kupci društvenih stanova stekli su pravo suvlasništva na to zemljište bez naknade. Autor se zalaže da se de lege ferenda restituira pravo vlasništva tradicionalnih zemljišnih i njima sličnih zajednica, te krajiških imovnih općina i užitnička prava (usporediva s pravom plodouživanja i pravom uporabe) njihovih članova jer smatra da sadašnje zakonsko rješenje nije u skladu s Ustavom.
Restitucija prava vlasništva oduzetih nekretnina ograničena je stečenim pravima drugih osoba, odnosno javnim interesom koji se shvaća vrlo široko, tako da se ne vraćaju nekretnine oduzetih poduzeća ili koje su unijete u imovinu društvenih poduzeća u postupku pretvorbe (privatizacije), kao ni stanovi koje su otkupili stanari.
Prijašnjem vlasniku neizgrađenog građevinskog zemljišta, odnosno njegovim pravnim sljednicima, vraća se pravo vlasništva ako zemljište nije privedeno namjeni, kao što se vraća i poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište te poslovne zgrade i poslovni prostori, sve to uz velika zakonska ograničenja (članak 1. stavak 3., te članci 52-56.).
Za nekretnine koje se ne vraćaju daje se naknada u vrijednosnim papirima (članak 19. stavak 2. i 20. stavak 3., 28., 44. i 45.) i samo iznimno djelomično u novcu (članak 28. stavak 3. - 25% za stanove i u slučaju nagodbe - članak 8.).
Ovlaštenik prava na naknadu je prijašnji vlasnik, odnosno njegov nasljednik prvog nasljednog reda (bračni drug i djeca te ostali potomci po pravu predstavljanja) do noveliranog Zakona ako su imali hrvatsko državljanstvo 11. listopada 1996. kada je donijet Zakon o naknadi; po noveliranom Zakonu to pravo pripada i stranim državljanima (fizičkim osobama). Po mišljenju autora nemaju pravo na naknadu oni zakonski nasljednici koji su po zakonu nedostojni za nasljeđivanje prijašnjeg vlasnika.
Autor smatra da se odredbe o nasljeđivanju mogu integralno primijeniti samo ako je prijašnji vlasnik koji je imao hrvatsko državljanstvo 11. listopada 1996. doživio 1. siječnja 1997., odnosno prijašnji vlasnik novi ovlaštenik - 5. srpnja 2002. U protivnom zakonski nasljednik stječe pravo na naknadu ex iure proprio. Odredba Zakona o naknadi koja isključuje ostale zakonske nasljednike (nasljedne redove) iz kruga potencijalnih ovlaštenika prava na naknadu a time i oporučno raspolaganje, nasuprot gledištu Ustavnog suda RH (19. travnja 1999.), po mišljenju autora u sukobu je s ustavnim jamstvom nasljeđivanja (članak 48. stavak 4.) i načelom jednakosti pred zakonom (članak 14. stavak 2.).
Ustavni sud RH ukinuo je zakonsku odredbu koja je lišavala prava na naknadu stranu fizičku osobu (članak 9. stavak 1. i 11. stavak 1.) jer Ustav svima jamči stečeno pravo vlasništva (članak 3., 48. stavak 1. i 50. stavak 1.), pa time i pravo vraćanja oduzetog vlasništva ili protunaknadu u drugom obliku. Ove osobe su u noveliranom Zakonu glede svih prava izjednačene s domaćim državljanima. Po mišljenju autora ipak strancima se ne može vratiti pravo vlasništva na nekretninama koje po drugim zakonima ne mogu biti u njihovom vlasništvu (npr. na nekretninama na području od interesa i sigurnosti Republike Hrvatske) ili na njima ne mogu steći pravo vlasništva (npr. na poljoprivrednom zemljištu). Time se ne isključuje mogućnost drukčijeg uređenja prava na naknadu međudržavnim sporazumom između RH i druge države, a postojeći međudržavni sporazumi ostaju na snazi kao lex specialis. Ako, međutim, nije plaćena naknada po međunarodnom sporazumu na koju je imao pravo prijašnji vlasnik - on će, ako je sada hrvatski državljanin, moći tražiti naknadu po Zakonu o naknadi; strani državljanin će imati to pravo ako mu ga prizna eventualni novi međudržavni sporazum.
Prijelazne odredbe novoga Zakona pokreću značajna procesnopravna pitanja iako samo djelomično rješavaju sukobe prava između ovlaštenika prava na naknadu po dosadašnjem Zakonu i onih koji su to svojstvo stekli noveliranim Zakonom.
Ključne riječi: naknada, restitucija, ovlaštenici, strane osobe, ocjena ustavnosti, novelirani Zakon.
|
