Kazna zatvora prisutna je u svim suvremenim sustavima kaznenopravnih sankcija. Budući da se ona realizira tek u procesu svog izvrąenja, izvrąenje predstavlja njenu ključnu fazu. Danas su pravnom regulativom ustanovljeni relativno visoki standardi reľima izdrľavanja kazne liąenja slobode(osobito u ľenskim zatvorima), kao rezultat općih civilizacijskih dostignuća u poątivanju ljudskih prava  i zaątite  osuđenih osoba. ipak, ostaje pitanje da li je moguće u neslobodi pripremiti osobu za ľivot na slobodi? Naime, izolacija, segregacija, zatvaranje u posebne ustanove s detaljnim pravilima ponaąanja bitno različitim od zahtjeva ľivota u druątvenoj zajednici stvara umjetni, neprirodno ľivotni prostor. Nakon nekog vremena prekid socijalne komunikacije i općenito prekid saľivotom izvan zatvora  dovodi do unutarnje neslobode i sve većih psihičkih, emocionalnih, intelektualnih, a često i do zdravstvenih problema. u svakodnevnoj rutini i monotoniji zatvoreničke egzistencije liąene mogućnosti izbora, odlučivanja, izazova, odgovornosti pisanje postaje  jedan od najistinitijih načina  čuvanja i zaątite osobnosti,osiguravanje povezanosti s vanjskim svijetomi način njegovanja senzibikliteta  ľenske prirode u rigidnom okruľenjku zatvorskih pravila Odlukom da se izrazi putem pisane riječi ľena napuąta svoju pasivnu ulogu objekta i postaje bar jednim dijelom aktivan sudionik vlastite resocijalizacije  uspostavljajući komunikaciju sa samim sobom i svijetom oko sebe. Na taj način ona zadrľava, pa čak i razvija svoje kreativne potencijale. Mogućnost da izrazi svoje najdublje osjećaje, strahove, ľudnje, nadanja,promiąljanja, kritike.... osigurava joj energiju za preľivljavanje u uvjetima izolacije. Te mogućnosti, kao dio organoziranog programa resocijalizacije, postoje samo u nekim ľenskim zatvorima. U ovom radu analiziraju se dostupni tekstovi ľena  zatvorenica ľenskih zatvora u Njemačkoj, Sloveniji;Makedoniji;Jugoslaviji.

Ključne riječi: zatvor, žene, pisanje, resocijalizacija.