Denacionalizacijom i reprivatizacijom građevinskog zemljišta u Republici Hrvatskoj produbljuje se sukob između rentijera (vlasnika građevinskog zemljišta i najamnih zgrada, stanova i poslovnog prostora) i nevlasnika koji su prinuđeni plaćati visoke stanarine da bi mogli stanovati i raditi u gradu. Visoke cijene zemljišta bitno ograničavaju izgradnju stanova i uređenje gradskog zemljišta, pa je nužno adekvatno oporezovati gradsku rentu i tako stečena sredstva usmjeriti u izgradnju socijalnih stanova i gradsku infrastrukturu. Jedinicama lokalne samouprave (općine i gradovi) ostale su male površine zemljišta na kome bi, po zakonu, mogle osnivati pravo građenja koje omogućuje stjecanje građevinske čestice bez kupovine, a pravo građenja se može založiti radi pribavljanja kredita za građenje. Umjesto da osnivaju pravo građenja, gradovi i općine prodaju građevinsko zemljište i time se lišavaju permanentnog pritjecanja gradske rente za komunalnu infrastrukturu koju bi nositelj prava građenja plaćao mjesečno u iznosu prosječne zakupnine za zemljište; s druge strane prodajom zemljišta poskupljuje se stambena izgradnja za cijenu zemljišta koja ne bi ušla u troškove izgradnje da je osnovano pravo građenja. Autor drži da je postojala ustavna osnova za prijenos većeg dijela nacionaliziranog građevinskog zemljišta u vlasništvo općina i gradova, u javnom interesu, uz naknadu bivšim vlasnicima nacionaliziranog zemljišta po tržišnim cijenama i da se trajno pravo korištenja koje je razdvajalo zgradu od zemljišta u društvenom vlasništvu moglo pretvoriti u pravo građenja koje bi trajalo dok postoji zgrada (njemački uzor).

Ključne riječi: građevinsko zemljšte, denacionalizacija, gradska renta, prostorno uređenje, pravo građenja.