Konvencija UN o zločinima protiv djeteta
 

UDK: 342.726-053.2(094.2)
Ur.: 14. lipnja 1999.
Pr.: 31. svibnja 2000.
Pregledni članak
 

Pojedinci i skupine se prilikom izjavljivanja pritužbi pozivaju na ideju ljudskih prava. Stručnjaci koje se bave djecom raspravljaju da li bi djeca trebala imati određena prava. Međunarodna konvencija UN o pravima djeteta, kao što joj samo ime kaže, predstavlja jedan od mnogih primjera dokumenata o ljudskim pravima. Međutim, Konvencija odstupa od pravila po kojem su prava i ovlaštenja u prvom planu. Nakon pažljivijeg proučavanja uviđamo da Konvencija daje prvenstvo obvezama i povredama koje se nanose djetetu. Konvencija širi pojam zla te osim fizičkog zlostavljanja uključuje i druge štetne oblike ponašanja, poput ekonomskog iskorištavanja i medicinskog nehata (primjerice, propuštanje radnji kojima se moglo spriječiti izbijanje bolesti). Pomicanje težišta prema obvezama i nanesenim povredama ne znači da teoretičari i zainteresirani za ovu tematiku moraju napustiti ideju prava. Nova strategija zahtijeva samo davanje prednosti obvezama i povredama. Težište na obvezama i šteti ne daje odgovor na svu složenost problema vezanih za djecu, posebice ne na međunarodnoj razini, međutim ono ipak predstavlja djelotvorno polazište za raspravu i rješavanje najozbiljnijih problema s kojima se suočavaju djeca (i odrasli). Konvencija traži od šireg društva i države da prošire obveze prema djeci i na druge subjekte, osim roditelja i same države. Oni među nama koji su mogli znati i mogli djelovati moraju preuzeti odgovornost za sprečavanje zlostavljanja djece.

Ključne riječi: povreda, obveza, pravo, djeca.