Neimovinska šteta predstavlja vrlo osebujan građanskopravni institut. Sociološki rečeno to mora biti ona šteta koju ne želimo da se dogodi ni nama ni našim bližnjima, bez obzira koliko nas velika naknada "čekala".
Postojeća materijalnopravna regulacija u RH (ZOO, prije svega), kao i postupovnopravna regulacija (ZPP), stvara dosta poteškoća u postizavanju ciljeva koje pred sobom ima sucac voljan da neimovinsku štetu dosuđuje sukladno njenim suvremenim intencijama.
Pozivamo i sudsku praksu na mnogo veću pravnu kreativnost, posebice u dijelu gdje se neimovinska šteta odnosi na povredu psihičke i duhovne sfere oštećenog subjekta.
Ovaj rad imao je kao poseban cilj ukazati na postojanje "organske" veze između učenja o pravu ličnosti i neimovinske štete. Uočeni zastoj u tretiranju neimovinske štete zasigurno rezultira iz nedovoljno uočene povezanosti ovih instituta.
Naknada neimovinske štete nosi sa sobom vrlo plemenite ciljeve (zaštita ljudske ličnosti), ali i velike opasnosti da bude korištena kao sredstvo ostvarivanja vrlo sebičnih (lukrativnih) ciljeva. Upravo zato je potrebna čvršća pravna impostacija, premda, moramo to priznati, nema magične formule koja će dati plemenitu zadovoljštinu svim stvarnim oštećenicima, a ad liminem odbiti sve one koji grubo i bezrazložno nasrću na društvene fondove rezervirane za naknadu neimovinske štete.

Ključne riječi: šteta, neimovinska šteta, pravo ličnosti, suđenje po pravičnosti, fizički i psihički bolovi.