Ovrha na pokretninama radi naplate novčane tražbine je tradicionalni institut hrvatskog ovršnog prava, koji iznova, u uvjetima gotovo opće nelikvidnosti pravnih subjekata, dobiva na važnosti. Upravo se stoga u ovom radu nastoji relativno sustavno i cjelovito obraditi taj institut kako bi se olakšalo njegovo razumijevanje i primjena u praksi. Rad je strukturiran u dva osnovna dijela. U prvom se dijelu nastoji, najprije, odrediti pojam pokretnine kao predmeta ovrhe, a zatim i kriterije te proceduru izuzimanja od ovrhe i ograničenja ovrhe; nakon toga se govori o subjektima ovrhe, osnovama za ovrhu, sredstvima ovrhe, prijedlogu za ovrhu, rješenju o ovrsi te o pravnim lijekovima i drugim pravnim sredstvima. U drugom su dijelu obrađene ovršne radnje kojima se provodi ovrha: pljenidba, procjena i prodaja pokretnina te namirenje ovrhovoditelja. Posebna je pažnja pritom posvećena odgovarajućoj primjeni pravila o ovrsi na nekretninama u ovrsi na pokretninama. Rad je obogaćen i pokušajem da se teorijski, na komparativnoj razini, objasne pretpostavke i učinci provedbe ovrhe na pokretninama, osobito pravna priroda prisilnoga založnoga prava koje se njome stječe. Istražene su također i materijalnopravne te procesno-funkcionalne veze između ranijih (prisilnih i dobrovoljnih) postupaka osiguranja i kasnije ovrhe. U zaključku je naglašena, s jedne strane, potreba uspostave evidencije prisilnih založnih prava kao pretpostavke za osiguranje nužne razine njihova publiciteta te, s druge strane, potreba da se na zakonskoj razini otvori mogućnost za osnivanje i djelovanje tzv. aukcijskih kuća s javnim ovlastima u ovršnopravnim stvarima. 

Ključne riječi: namirenje, novčana tražbina, ovrha, pokretnina, procjena, prodaja,
založno pravo, zapljena.