Pobijanje dužnikovih pravnih radnji valja organizirati tako da, s jedne strane, bude važno i efikasno sredstvo u punoj realizaciji tražbine vjerovnika i da, s druge strane, ne preraste u nekriterijski progon (savjesnih) trećih koji su od vjerovnikova dužnika stekli određenu imovinu ili imovinsku korist.
U radu je dat kratak povijesni prikaz tzv. paulijanske tužbe i nakon toga su postavljena bitna koncepcijsko-teorijska pitanja cijelog instituta.
Autor ocjenjuje da ključni propisi hrvatskog prava (ZOO i Stečajni zakon) odgovaraju bitnim zahtjevima paulijanske zaštite vjerovnika, a neučinkovitost svekolike zaštite vjerovnika pripisuje drugim, uglavnom sociološko-pravnim čimbenicima. 

Ključne riječi: tražbina, dužnik, dobra vjera, opoziv, pobijanje, zaštita trećeg.