Rimsko pravo nije nikada, u načelu, prihvatilo ideju o neposrednom zastupstvu. Patrijarhalna hijerarhija, sa institucijama ropstva i gospodarstvom zasnovanim na poljodjelstvu, kao i strogo osobna priroda rimske obveze, te specifičnost odnosa unutar rimske obitelji su onemogućavali razvoj ovog instituta u najstarijem razdoblju rimske pravne povijesti. Širenjem rimskog carstva uvođenje nekih oblika zastupstva je ipak postalo neizbježno, a omogućeno je, tijekom klasičnog razdoblja, djelatnošću pretora koji je dopuštanjem tzv. actiones adiecticiae qualitatis učinio pater familias-a suodgovornim za obveze preuzete od njegovih potčinjenih. Postupno je ius honorarium, putom actiones utiles (nastalih po uzoru na actiones institoria i exercitoria) učinilo dominus-a negotii odgovornim za obeze zaključene od zastupnika sui iuris. Od vremena Severa preko slobodnog procurator-a se mogao steći posjed, a time i vlasništvo alieno nomine. Premda Justinijanovo pravo reafirmira načela starog i klasičnog prava glede stipulatio, nastale izuzetke je zadržalo i proširilo na realne i konsenzualne ugovore.

Ključne riječi: zastupstvo, rimsko pravo.