Oporuka velikoga hrvatskog književnika Marka Marulića (1450.-1524.) važan je izvor za neka pitanja hrvatske pravne povijesti. U njoj se nalaze odgovori na pitanja oblika i sadržaja tadašnjih oporučnih sastavaka. Marulić postavlja svog brata Aleksandra za nasljednika (institutio heredis) i ujedno dodaje da mu sve "zapisuje" (cuncta lego). Iz toga slijedi da je položaj nasljednika (heres) u biti jednak onome zapisovnika (legatarius), tj. da je oporuka naprosto dioba imovine za slučaj smrti.
Najvažnija je ustanova u Marulićevoj oporuci razlikovanje imovine na vezanu (bona conditionata ili condictionata) i slobodnu (bona libera). Prva se odnosi na nekretnine, osobito zemlje, koje oporučitelj veže uz svoje muške potomke, vezane muškom linijom. S tim dobrima nasljednici više ne mogu slobodno raspolagati. Do tog je razlikovanja došlo preuzimanjem analognih ustanova hrvatsko(-ugarskog) prava bona paterna i bona acquisita, koje su u Splitu doživjele značajan odvojen razvoj. Tako je npr. u Splitu i ženska osoba mogla oporukom vezati neke nekretnine na muške rođake (npr. na nećake) i njihovo potomstvo.
Spominje se i izvršitelj oporuke. Ta ustanova imala je u Dalmaciji vrlo složen razvoj.
Svjedoci su Marulićeve oporuke "pozvani i zamoljeni" (vocati et rogati) - što inače Splitski statut ne zahtijeva.
Konačno, u Marulićevoj je oporuci i riječ o dužnosti nasljednika (ne oporučnih izvršitelja!) da namijeni neki iznos "u skladu sa zakonom" za popravak gradskih zidina. Nastanak i razvoj te obveze, koju sadrže i druge suvremene oporuke, još nisu uspješno objašnjeni.

Ključne riječi: oporuka, bona conditionata.