Sjevernoatlantska organizacija (NATO) utemeljena je Sjevernoatlantskim ugovorom, kao njezinim osnivačkim ugovorom, 4. travnja 1949. godine u Washingtonu. Ugovor je stupio na snagu 24. kolovoza 1949. godine ratifikacijom svih država potpisnica.
NATO je regionalna međuvladina organizacija za samoobranu i kolektivnu obranu u smislu članka 51. Povelje Ujedinjenih naroda. NATO nema nadnacionalni karakter; države članice zadržavaju svoj puni suverenitet i nezavisnost.
Cilj NATO-a je promicanje stabilnosti i dobrobiti u sjevernoatlantskom području te zajedničko djelovanje radi očuvanja mira i sigurnosti. Radi ostvarivanja ciljeva Organizacije države članice poduzimaju aktivnosti u različitim sferama; dodatno u odnosu na svoje odredbe vojnog karaktera. Sjevernoatlantski ugovor, također, predviđa suradnju i konzultacije na političkom, gospodarskom i socijalnom polju. Prema tome, može se tvrditi kako Ugovor predstavlja okvir za široko utemeljenu suradnju između država članica.
Relativno jednostavan u svojoj izvornoj strukturi, NATO je od 1949. godine
pretrpio značajnu evoluciju glede svoje institucionalne strukture, uglavnom zbog
proširenja svojega članstva. Sastav i međusobni odnos njegovih organa mijenjali
su se često; taj je proces bio osobito intenzivan do sredine pedesetih godina.
U ovom radu autor slijedi te promjene i objašnjava sadašnju institucionalnu
strukturu Organizacije. Struktura NATO-a obuhvaća odvojenu vojnu i civilnu
komponentu, a obuhvaća i organe koji sjedinjuju i vojne i civilne funkcije, dok je
Sjevernoatlantska skupština tijelo izvan utvrđene strukture NATO-a.
Autor zaključuje kako će planirano proširenje NATO-a vrlo vjerojatno dovesti do
institucionalnih promjena, koje, međutim, neće nametnuti bitne izmjene Ugovora.
Ključne riječi: Sjevernoatlantski ugovor, NATO, Sjevernoatlantsko vijeće,
Vojni odbor, Glavni tajnik, konzultacije, usuglašavanje, stalni predstavnici,
vojne snage, združeno zapovjedništvo, status.
|