Iznose se polazne premise za ocjenu mogućnosti unifikacije europskog civilnog prava u oblasti osiguranja tražbina na pokretnim stvarima. Pri tome se ukazuje na razlike u koje postoje u nacionalnim pravima europskih država članica, koje se odnose na pravna pravila o stjecanju vlasništva na pokretnim stvarima, a umanjuju ili čak onemogućavaju izglede unifikacije u toj domeni. Skreće se pozornost na izmjene pravnih propisa u pravu zemalja u tranziciji, koje unošenjem instituta bliskih angloameričkom pravu povećavaju elemente divergencije u oblasti europskog prava osiguranja tražbina. Ukazuje se na stanovitu podvojenost među zemljama u tranziciji: dio slijedi uzore europskog kontinentalnog zakonodavstva, a neki se više priklanjaju common-law-u. Bez obzira što izmjene u zemljama u tranziciji rađaju novi pravni krajolik u domeni zaloga pokretnih stvari bez predaje u posjed, u nekim nacionalnim pravima konstatira se perzistentnost instituta osiguranja koji se temelje na vlasništvu, koje daje vjerovniku više nego što mu je gospodarski potrebno za osiguranje tražbine i koje nije uvijek popraćeno ispunjenjem publicitetne funkcije stvarnog prava. Iznosi se nova struktura instituta osiguranja, usvojena reformiranim propisima iz polja osiguranja tražbina i zaštite vjerovnika. Novo je zakonodavstvo uz zalog bez predaje u posjed kooptiralo i prijenos vlasništva radi osiguranja pa se podredno ukazuje na moguće razloge izbora jednog od tih pravnih okvira osiguranja tražbina.

Ključne riječi: zalog bez predaje u posjed, fiducijarni prijenos vlasništva, sredstva
osiguranja na pokretnim stvarima, unifikacijski izgledi, zemlje u tranzicije.