O upravnom sporu pred Upravnim sudom RH u svjetlu čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
Mr. sc. Jasna Garašić, asistent
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
UDK: 342.722
347.998.85(497.5)
Ur.: 1. rujna 1998.
Pr.: 6. listopada 1998.
Izvorni znanstveni članak
Prema hrvatskom pravu u nadležnosti upravnih organa nalazi se odlučivanje o određenim pravima, koja se prema praksi Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava smatraju građanskim. Republika Hrvatska je kao država članica Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda dužna u postupcima u kojima se odlučuje o građanskim pravima odnosno obvezama primijeniti procesne standarde predviđene čl. 6. te konvencije. Smatra se da upravni organi, u pravilu, ne zadovoljavaju zahtjeve predviđene tim člankom, i to u prvom redu onaj zahtjev koji se odnosi na nezavisnost organa koji donosi odluku. Ipak, uzima se da ne postoji povreda te konvencije ako je odluku upravnog organa naknadno kontroliralo tijelo koje ispunjava zahtjeve čl. 6. U radu se stoga pokušalo odgovoriti na pitanje da li se Upravni sud, kojem je u hrvatskom pravu povjereno ispitivanje zakonitosti upravnih akata, može smatrati tribunalom u smislu čl. 6, tj. odgovaraju li pravila postupka o upravnom sporu standardima propisanim u navedenom članku. Razmatranja ukazuju na potrebu izmjene Zakona o upravnim sporovima, temeljem koje bi se Upravni sud ovlastio i obvezao da samostalno utvrđuje činjenično stanje ako se radi o upravnom aktu kojim se odlučuje o građanskom pravu odnosno obvezi stranke, a stranka osporava pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku. Osim toga u taj Zakon bi trebalo unijeti odredbu temeljem koje bi Upravni sud, kada je riječ o takvom upravnom aktu, uvijek bio obvezan održati usmenu raspravu ako to stranka predlaže. Formulacija rezerve koju je Republika Hrvatska stavila prilikom ratifikacije te konvencije u pogledu procesne garancije održavanja javne rasprave pred Upravnim sudom ne oslobađa Hrvatsku od obveze da Upravni sud javno objavi svoju odluku. Nadalje, nužno je povećati broj sudaca Upravnog suda i unaprijediti tehničke uvjete u kojima rade kako bi se osiguralo donošenje sudske odluke u razumnom roku. Kako nedorečene odredbe Zakona o Državnom sudbenom vijeću o imenovanju, razrješenju i disciplinskom postupku protiv sudaca (čl. 16-19; čl. 20-30; čl. 32-35), te upitne odredbe Zakona o sudovima o načinu ocjenjivanja rada sudaca (čl. 51-54) mogu pobuditi sumnju i potencijalno baciti sjenu na nezavisnost hrvatskog suca, potrebno je te zakone što prije doraditi, odnosno mijenjati.
Ključne riječi: pojam građanskog prava odnosno obveze, upravni spor, procesni standardi Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.